Jutros, dok sam se molila, došao je Anđeo i odveo me uPurgatorij. Bili smo zajedno među mnogim dušama, utješujući ih, kada je iznenada Anđeo rekao: „Dođi, pokazat ću ti nešto. Posjetit ćemo tvog prijatelja.”
Rekla sam: „O, pitam se koga ćemo posjetiti?”
Došli smo na mjesto za koje sam u početku mislila da je negdje u Purgatoriju. Odjednom smo se našli ispred jedne kuće, kod njenog ulaza. Vrata su bila otvorena i unutra sam vidjela Veronique.
Ozarenog lica rekla sam anđelu: „Moj Bože, to je moja prijateljica Veronique. To je njezina kuća.”
Dok sam stajala na prednjim vratima, pogledala sam oko sebe napolju i vidjela da je sve puno ljudi, koji su mi svi bili nepoznati.
Zapanjena, zapitala sam te ljude: „Tko ste vi?”
„Tražimo pomoć. Mi smo iz ovog kraja”, odgovorili su.
Rekla sam im: „O, sretna sam što ne dolazite samo u moju kuću, nego dolazite i u Veroniquinu.”
Anđeo se nasmiješio i rekao: „Da, traže pomoć. Ima ih toliko mnogo.”
Veronique je stajala na vratima razgovarajući s njima. Nije ih pozvala unutra.
Anđeo je rekao: „Traže njezinu pomoć u molitvi.”
Ti su dušci iz kraja gdje Veronique živi. Traže njezinu pomoć, dolaze zbog molitvi koje se redovito odjavljaju u njezinom domu jer im one koriste. Bilo je i muškaraca i žena, a nisu izgledali previše staro.
Bili su vrlo uporni, pokušavajući ući u njezinu kuću, ali iz nekog razloga Veronique ih nije pozvala unutra. Neki od njih su, međutim, uspjeli ući, dok su ostali ostali vani.
Anđeo mi je pokazao da su duše svuda i da traže našu pomoć. Trebali bismo se sjetiti moliti za sve one svete duše koje su nekada živjele u našim susjedstvima, a od tada su preminule.
Posebno bismo ih trebali spomenuti u nadolazećem mjesecu studenom.