subota, 31. siječnja 2015.

Poruka na temu "Duša" od Luz de Marie - Dio 1

Čovjek, stvoren po Božjem obrazu i sličnosti, potpuno je sposoban povezati se s Njim (Gen 1:26). Može ga voljeti i upoznati. Mi smo njegova djeca, i možemo kliziti kroz božanske dubine da ostanu otvorene za čovječanstvo, gdje naša ljudskost prodire bez zadržavanja je, jer se samo "da" čovjeka iz ljudske volje traži — uzdižući se nad ljudskom željom kako bi se ujedinio s Božanskom Voljom. To nije utopija već neograničena i nesporediva božanska ljubav prema svojim djecima.

Čovjek posjeduje dostojanstvo – održati vlast nad živim stvorenjima na Zemlji koja žive uz njih. Dostojanstvo kao ljudi, jer čovjek nije "nešto", već “nekome.” I to je svjesnost koju treba postojati u svakom — povezivanje s Zemljom i drugima ljudskim stvaranjima, sve pozvane na spasenje kako bi dali odgovor vjere i ljubavi, što može učiniti samo pojedinačna osoba. Niti jedan čovjek ne može dati odgovor za druge.

Pomeneći Augustina, predstavljam njegova osjećanja: “Oni koji vole Boga i podvrgavaju se Njegovu Riječu dijele se na dvije grupe: oni traže vječni mir, a drugi potražuju materijalna i privremena dobra — preferirajući sebe nad Bogom. Iako su ove dvije skupine bile miješane od početka povijesti, pripadaju na neki način dva različita naroda ili grada: prvi pripadaju mističnoj zemlji Grada Boga (Jeruzalem), dok drugi pripadaju privremenom, svjetovnom gradu (Babilon). Od samog početka vremena oni stoje nasuprot jedni drugima — ali kroz konačnu presudu bit će definitivno razdvojeni.”

U ovoj podjeli između ove dvije skupine, oboje žele imati pravo na sretnost. Za to smo stvorili našega Boga – kako bismo bili srećni i svetovi kao što je Krist svet. Razmatrajući da će se Krist pri Drugom Dolasku vratiti u svoju Svetu Crkvu. Ali za čovjeka koji teži prema svetosti, mora djelovati poput Božanskog. Ovdje nalazimo Božansku milost — koja nije neprozirna pred grešnikom kada pokazuje ne samo želju već i volju da savlada ono što ide protiv rasta, jer su malo tko dobrovoljno pristao biti proboden ovim kopljem koje ne samo gori ili ranjava, nego magnetizira dušu ljudskog stvaranja s ovom božanskom žeđi – nešto dodijeljeno malobrojnima ljudskim stvorenjima koji su ukusili Nebo unaprijed: Svetci. Čovjek kao dio Crkve mora biti svet poput Krista je svet. Svaki čovjek je pozvan da djeluje i radi tako da njegova djela i postupci budu kopije onih od Krista — u pripremi za povratak Isusa.

Ako čovjek daje, a ako ponudi koliko god hoće, ako ne očisti svoju volju, davanje nije tako kako Bog želi da bude. Stoga, čak i ako želi biti orao i uzletjeti na visine, ako krila sadrže tragove ljudske želje — neće uspjeti podići čovječanstvo, a ovo ostaje na Zemlji gledajući sebe i jadujući.

Savremeni čovjek kreće kao ljudi iz prošlih generacija – pliva u sredini strujanja koje omamljuje ljudski duh, odvraćajući ga s pravog puta gdje se nalazi vječni život. Kao i u prethodnim generacijama — postoje oni koji obiluju taminom prkrivši se svjetiljkami, trčeći u tamu i ne nalazeći svijetlo, videći svijetlo gdje ima tame — glasno rugajući Božju Riječ proglasivši da Bog ne tumači svoju riječ. Ovi budale s malim sjencom ljubavi prema Bogu sude i optužuju božiju volju nastavljajući upozoravati svoj narod – kojem je obećao da ga neće ostaviti samog.

Čovječanstvo se kreće između "već" i "još uvek"; "još uvek", ne iz milosti, nego će ovo pokoljenje suočiti s otkrovenjem očišćenja neba, jer je ono više nadražilo svoga Stvoritelja od drugih generacija.

U ljudskoj slepoći mnogi kažu: "Mi se dobro ponašamo, mi nastavljamo negirati grijeh jer ne grješimo. Mi smo slobodni, spaseni su oni koji djeluju iz svoje volje, sve što nam je oprošteno, ništa ne bojimo se jer je Krist milost i opraštanje sva..." – Samo da je milost pravda za onoga ko živi pravedno, a griješnik će se pokajati.

Nebo u svojoj beskrajnoj milosti otkriva nam svoju pravdu, kojoj ovo pokoljenje mora suočiti. U ovom gorljivom dubokom želji, Bog nas upozorava kada se pojavi, da bi griješnik promijenio grijeh u ljubav prema svome Gospodu i Bogu, a Bog spasi njihovu dušu. Strah, teror, beznađe su osjećaji dopušteni ljudskim stvorenjima kao znakovi neba objavljuju se prije čovjekove nepokornosti.

Nebo otkriva svoje znake, dok čovjek poriče ove znakove. Strah vodi do poricanja božanske svemoći nad konačnim ljudskim postojanjem. Bog se ne bojim nego govori istinom koju čovjek ne zna jer živi površno bez priznavanja svoga Stvoritelja, a ono što ne zna plaši ga.

Spasi dušu… od čega?

Spasi dušu od istog ljudskog ega koji sam sebe ne zna dušu i izbacuje je iz božije volje tako da stalno zapliće u tamu.

Kriv ili nekriv, čovjek je stvoren od Boga i bačen u letargu željene svjetovne udobnosti, nije se brzo kretao jer možda Crkva nije dovoljno naglasila ukazivanje na to, a ljudsko postojanje postalo je udobno u ovom blagom duhovnom životu koji više ne traži od njega da ide dalje. Vjera se oslabila; duh čovjeka preferira novu tehnologiju i čak nove liberalne ideologije koje ne zahtjevaju božje djelovanje ili djela već su progonjene prema volji svakog pojedinca.

Na jednoj strani imamo poluvjeranost nekih moćnih osoba u Crkvi koje ne propovijedaju ono što se približava kako bi zaštitile vjernike. Suprotno tome, svećenici koji propovijedaju istinu o budućnosti, ali su udaljeni od gradskih zajednica da ne bi uznemirili vjernike. Ali šta s dušama koje zanemaruju ili odbacuju proročanstva Majke Božje koja, iz ljubavi prema svojim djetima, ukazuje na mračne i iskušenja putove kojima čovječanstvo ide ako se ne okrene? Zato je nužno propovijedati Boga “u pravom i pogrešnom vremenu,” kao što kaže Pavle.

Spasi dušu?

Majka Božja nedavno još jače naglašava spasenje duše. Moramo proširiti naše shvaćanje o duši ako je želimo posjedovati.

Zamislite svemir… pa mislimo na ljudsko tijelo: svemir vani od mesa koje vidimo na prvi pogled, ali šta s unutrašnjosti? Što se događa u ljudskom tijelu?

Svemir ovisi o Bogu; svemir naših tijelâ koji ne sastoji samo od mesa što ga vidimo, niti samo disajnih puteva ili probave ili drugih sustava, nego i duhovnoga tijela. Mi smo tijelo, duša i duh: trilogija.

Tako mnogo govorimo o duši. Zašto toliko govoriмо o brigi za dušu? Zato jer je duša bliža nama jer je unutar nas. Ako vam kažem “duša”, što *vi* mislite da je duša?

Duša nas pokriva iznutra i proteže se “naprijed.” Kad govorim o unutrašnjosti, zamisljam nešto stvarno što ima život, težinu, energiju koja kruži našim tijelima kao krv. Duša kruži i štiti naše duhovne organizme da bismo postali odraz nje zavisno o tome kako se brinemo za sebe a zatim i za druge.

Možemo biti dobra ili zla stvorenja; duša suočava se s nešto vrlo složenim što mi sami uspostavljamo: Dobro i Zlo, Svjetlost i Tama, a slobodnom voljom biramo što će našu dušu susresti, koja je Božje stvorenje.

Duša je Božje stvaranje, i ona je dobra jer sve što je stvaralo Bog dobro jest. Čovjeku se izaziva od vraga kroz njegove zle strasti, svijet i tjelâ — pomoćnici zla — predstavljeni mu kao nešto dobro.

Zbog sličnosti s Bogom duša posjeduje tri kvalitete: pamćenje, razumijevanje i volju. Budući da je duša povezana s tijelom, ovo pamćenje i razumijevanje vrlo su važne stvari kojima smo pozvani: intelekt. Naše spasenje ovisi o tome kako koristimo naš intelekt.

Zato nas se zove na pitanje da bismo čitali, rastali — jačali razum i time inteligenciju — što nam otvara za ono što znamo, za ono što nije rečeno ali je istina.

Krist nam donosi nove vijesti; njegova ljubav se stalno kreće, vodi nas od znanja do znanja unutar novosti poruke, tako da naš um i ponašanje vode ka ovoj strasti za duše — kao ogledalo Božje.

Ako sam ograničavam sebe i dobrovoljno se postavljam kao da bih bio u četiri zida, razumijevajući samo ono što mi je već rečeno, tada ograničavam svoju inteligenciju od gledanja dalje od granica koje sam si sam nametnuo.

Stvorenja poput svetaca morala su doći — i spominjem svoje omiljene među njima: Svetu Teresu, Oca Pija, Franju Asiškog, Katarinu E., Anu Mariju Valtortu, Sv. Augustina i mnogo drugih — koji su kroz ljubav i razum znali da moraju živjeti drukčiji život kako bi probili ovaj prvi nivo i podigli se iznad njega gdje Krist govori a dijete ne zna tko govori, kažući: “Ne vidim ga, ne vidim ga i tražim svuda ali ga ne mogu naći.”

Svetci — oni su samo morali pristupiti Bogu bliže i biti spremni da On im pokaže i ukloni velo koji nose, pa postaju sveti stvorenja opremljeni darovima Svetoga Duha.

Svi mi imamo dare Svetoga Duha ali nismo htjeli podržavati otvor za duhovnu inteligenciju koja nam omogućuje da kažemo “Da, da,” jer kad nešto novo naučimo, kaže se "Ne, ne!" A Krist želi od nas da kažemo “Da, Da!”

Putem ovog ljudskog ponašanja duša raste i reakcija ne bi trebala biti hoće li mi to ili ne — imati li “kršćansku etiketu” ili ne. Ponašanje je svake osobe unutarnja spremnost da se otvore za ove nove stvari koje Krist uvijek želi donijeti svojoj narodu. Može nam čak i činiti suprotnim, ali ako pogledamo na tvar Kristove riječi, vidimo da je htio pokazati nam dalje stvari — one što se obično ne uči.

Majka reče: "Gdje god se sveti Ružarac moli, Moja Legija dolazi blagosloviti," a koliko kuća stvarno moli Ružarac? Postoje neke gdje ga i ne mole jer žive “svjetlu” duhovnost. Žive društvenost, ne duhovnost. Stoga se duhovno mora odvojiti od svjetovnog, i moramo naučiti poslušati Krista, Njegovu volju i poziv Naše Majke.

Ovi emocionalni stanji utječu na dušu: ljutnja, bijes, zavist, osveta, oštre riječi — zla djela guše dušu jer je ja svojim djelovanjima i reakcijama spriječavam u daljnjem razvoju nego što uzrokujem regresiju.

Ljutnja, strah, anksioznost – sve ovo se usmjerava protiv duše, jer osjećaji koje imamo padaju na njenu glavu. Augustin kaže da možemo podijeliti ljude u dvije grupe: one koji vole Boga i pokoravaju Se njegovoj riječi tražeći vječni mir, i one koji žele materijalne stvari i privremena dobra preferirajući voljeti sebe umjesto Boga. I mi smo pomiješani unutar tih grupa. Stoga Riječ kaže: “pšenica je pomiješana s korovom” (Mt 13,24); ali nitko ne želi korov, i možda čak ni dio njih ne želi biti korov.

Od samog početka ljudske povijesti bili smo pomiješani zajedno i živimo u ovom složenom raspravljanju pokušavajući definirati dušu i duh umjesto težnje da djelujemo drugačije — prema Božjem načinu.

Ali da, moramo znati što je duša, a sada shvaćamo da nije izum već manifestacija našeg duhovnog tijela koje osjeća, povećava ili smanjuje, ima energiju – božansku tvar koja daje sličnost Bogu zauzimajući i ispunjavajući tijele.

Stoga moramo se sjetiti da osjećaji, želje, reakcije padaju na dušu, a oni koji žive usmjeravajući svoje duše prema Božjim zapovijedima bit će prisutni u mističnom Gradu Boga; dok one koji ne poslušaju i vode svoju dušu dalje od razuma udaljavaju se od božanske duhovne inteligencije — oni će otići u vječni vatru ili Babilon, kako možemo reći.

Budimo mudri. Sve nam je otkriveno u Svetom Pismu, ili kroz privatna i javna objava Majke, kao one u Fatimi.

Jesu li neki obavezani vjerovati Objavama? Da, ali Riječ kaže: “Ispitajte sve; držite se dobra.” (1 Tes 5,20) Ne bacajte Božje riječi — trenutci će doći kada će žeđ za ovom rijetkošću postati vrlo jaka i možda previše tiho.

Razumijevanje svih stvorenja oblikuje se u mudracu, a tko odbija išta iznad toga, odbijajući slušati Riječ, dovodi pojedinca da stoji pred blagom ali prezire otvaranje ga iz straha — i onda kada žele otvoriti, blago je već trulo.

Dnevni iskušenja jačaju vjeru ako se vjera oslanja na točan razum i dar stvorenja prema Bogu. Inače, stvar ostaje samo stvar sama gledajući Boga kao Nepoznatu biću daleko od nje. Amen.