Prvo ukazanje
Također ovdje, kao i u Lourdesu i Fatimi, Odabrala je ponizne: Bibiana Cicchino, tridesetpetogodišnju ženu, jednostavnu i čestitu seljanku rođenu i stanovnicu Castelpetrosa, te Serafinu Valentino, tridesettrogodišnju, također rođenicu i stanovnicu Castelpetrosa.
Dana 22. ožujka 1888., dok traži izgubljeno jagnje, Bibiana privučena sjajem koji izlazi iz špilje približa se, a odmah je uronjena u nebesku viziju: Blagoslovljenu Djevicu poluklečeću s rukama proširenima i očima okrenutim prema nebu vidjeti će tamo, u činu molitve i žrtvovanja; pod njenim nogama leži mrtvi Isus prekriven krvavim ranama.
Vijest o ukazanjima proširila se brzinom munje po Castelpetrosu i širila se u nizu valova na sve okolne gradove i regije. Tumaše vjernika, kao da su udareni trzajem, osjetili poticaj hodočastiti špilji Cesa tra Santi i njihov broj rastao je dan za dnem: brdo uskoro dalo utisak ljudskog mrava. Nekoliko dana nakon ukazanja, oko 4000 hodočasnika došlo je u Cesa tra Santi u jednom danu.
Biskup Francesco Palmieri
Biskup Francesco Palmieri, biskup Bojana, na prvo pojavljivanje tih izvanrednih događaja odmah stavio je Cesa tra Santi pod kontrolu i naredio prvi predpočetni postupak za istraživanje navodjenih ukazanja. Kasnije, sam Sveti Otac Leo XIII, iako usmeno, imenovao ga je Apostolskim Delegatom, povjerivši mu zadatak obavljanja inspekcije špilje Ukazanja u ime Svete Stolice.
Ujutro 26. rujna 1888., biskup otišao je u špilju Cesa među Svetima, i on također dobio je milost vidjeti Majku Žalosti, u istom položaju koji su opisali prvi dva vizionara. Ovo su njegova tekstualna riječi: "S radosnim duhom mogu potvrditi da se znakovi Castelpetrosa javljaju kao posljednji tragovi Božanske Milosti, kako bi zabludile vratili na pravu stazu. Ja također mogu svjedočiti da sam, kada sam otišao na to sveto mjesto, usredotočen na molitvu, imao ukazanje Djevice".
Biskup Palmieri govori u punom prihvaćanju fenomena Castelpetrosa koji se oblikuju u božanskom planu a ne okviru histerije i iluzije.
Tisk je odmah odjeknuo činjenice iz Castelpetrosa: "Il Servo di Maria", dvomjesečni marijski časopis objavljen u Bologni od Služavki Marije i nekih laika, bio je jedan od prvih koji su objavili i proglasili vijesti o Apariacijama, nastavljajući kasnije, s točnom vjernošću, držati svoje čitatelje informirane o vijestima koje su ovdje zabilježene putem vremena. Urednik časopisa Carlo Acquaderni u studenom 1888. ode na blagoslovljeni kamen zajedno s svojim sinom Augustom: u srcu ocu je velika nada da će dobiti izlječenje svoga sina, osuđenog umrijeti od tragičnih posljedica neizljevne bolesti, tuberkuloze kosti. Vjera, kada je čvrsta, istinita i iskrena, može samo postići čuda: August se čudesno izliječi!
Prvi kamen
U eksploziji svoga entuzijazma za oporavljanje zdravlja svog sina Carlo Acquaderni, kroz marijski časopis kojim upravlja, lansi apel na sve vjernike Gospe od Žalosti da prikupljaju darove koji će se koristiti za izgradnju "kapelicice, kapele" - kaže on - na tom mjestu blagoslovljenom posebnim prisutstvom Marije.
Njegova želja u skladu je s onu biskupa Palmierija: gradnja svetišta u čast Gospe jedno je od središnjih točaka programa razvoja koji biskup Palmieri crta za Cesa tra Santi. Sveti Otac, obaviješten od Biskupa o inicijativi, odobrava i blagoslovi. Acquaderni, nakon dogovora s Biskupom, počinje svoj rad prodora i svjesnosti za izgradnju Svetišta. Pokret se proširio kao požar. Na početku veljače 1890. inženjer Francesco Gualandi iz Bologne, zadužen za planiranje hrama, već je predao projekt i crteže. Pripremni radovi za položaj prvog kamena počinju i 28. rujna 1890., u prisutnosti od otprilike trideset tisuća ljudi, u atmosferi radoznalosti, intenzivne molitve, vjere i žarke očekivanja, biskup Palmieri, tijekom svečane slavljenja, položio je prvi kamen koji označava početak radova.
Izgradnja Svetišta obavljena je kroz generozne darove vjernika i vidjela je izmjenjene trenutke intenzivnoga i brinutljivoga rada s trenutcima prekida i kriza.
Činjenica da takav zahtjevni rad završen, iako u duge godine, sa malim sredstvima i malo financijskih resursa, pokazuje esencijalnu ulogu Providencije.
Na 6. prosinca 1973., na zahtev Biskupa Molise-a Sveti Otac Pavao VI izdao je dekret proglasivši Blagoslovljenu Djevicu Mariju od Žalosti, štovanu u Svetištu Castelpetrosa, PATRONICOM MOLISE-A.
Poruka Gospe od Žalosti iz Castelpetrosa
Kakoje je poruku Gospa htjela ostaviti Italiji i cijelom svijetu kroz pojave u Castelpetrosu? U Lourdesu zatražila je molitvu i pokoru, a u Fatimi također je tražila žrtve za griješnike te ukazala na Sveti krunicu kako bi se dobilo svaku milost. U Castelpetrosu Gospa nije govorila, ili bolje reći, govori kroz svoje držanje. U pojavama u Castelpetrosu Gospa je u vrlo različitom držanju od onoga kojim se obično predstavlja Gospa Žalosna, posebno narodnom pobožnošću: i ovdje njeno lice izražava neizmjernu bol, ali je u kraljevskom držanju svećeničkog majčinstva; poluklečeći, ruke joj su proširene u činu darovanja: daruje Isusa, plod njena utrobe, Ocu kao Žrtvu iskupljenja za grijehe čovječanstva. Svjesna Isusova otkupiteljskog zadaća, koji mora otkupiti čovječanstvo upravo kroz patnju, pred Raspela Sina, Ona, "već ljubazno pristajući na žrtvovanje žrtve koju je rodila", kako kaže Lumen Gentium (n. 58), prihvaća Volju Oca, udružujući se s Isusovim otkupiteljskim žrtvom.
To držanje Gospe potvrđuje teološku istinu: Bog je pridružio Blagoslovenu Djevicu djelu Otkupitelja i Ona, potpuno se prilagođavajući toj volji, svojim prihvaćenim i ponuđenim patnjama postala je Sotorpaciteljica ljudskog roda. Sve žrtve i boli koje su prinosile, sve suze i sve žrtve i boli koje su prinosile, sve suze i patnje Gospe Žalosne, koja su dosegle vrhunac u trenutku Isusove smrti, Božjim blagoslovom, pridruživale su se cijelome čovječanstvu, u jedinstvu s patnjama Otkupitelja, "miješane", možda reći, s Kristovim vlastitim patnjama.
Poruka Castelpetrose je vrlo duboka i poziva nas na razmišljanje o Marijinoj sotrpaciteljskoj boli, o preobilnosti i preljevu njezine majčine ljubavi: kao Sotorpaciteljica Majka rodila nas je u život milosti uz cijenu neizrecivih patnji.
Gospa iz Castelpetrose naučila nas je nužnosti surađivanja s Kristovim patnjama, kao što kaže Sveti Pavao. Pojava ju prikazuje u kraljevskom držanju svećeničkog majčinstva; poluklečeći, ruke joj su proširene u činu darovanja: daruje Isusa, plod njena utrobe, Ocu kao Žrtvu iskupljenja za grijehe čovječanstva. Bog je pridružio Djevicu djelu Otkupitelja, i ona se potpuno prilagodivši toj volji, svojim prihvaćenim i ponuđenim patnjama postala je Sotorpaciteljica ljudskog roda. To je poruka Castelpetrose: Sveta Marija, kao Sotorpaciteljica Majka, rodila nas je u život milosti uz cijenu neizrecivih patnji.